Zamišljeni preljubnik

"To" je susret večeras s jednim od najboljih prijatelja s kojim sam dijelio puno... Jako puno... Između ostaloga, ja sam bio jedini kojemu je rekao za svoju avanturu koja je trajala skoro godinu dana... S njim sam pričao o svojem braku, njemu sam rekao o svojoj krizi poslije preljuba moje žene...
A večeras idemo razgovarati i moram mu reći o svojoj ljutnji zbog swingerskog događaja od neku večer u kojoj mi je on poševio ženu, a ja njegovu nisam htio a nisam imao prilike reći zaustaviti cijelu stvar. Idem reći da sam ljut na njega, da sam ljut na neki nadnaravni slijed događaja te večeri koji me izbacio iz igre, da sam ogorčen na njegovu ženu koja nas je gnjavila sve dok nismo glupo popustili, da sam gnjevan na sebe (prije svih) jer nisam rekao "dosta" puno prije (ali nisam znao da kasnije neću moći), da sam gnjevan i na nju jer je vidjela da sam izvan igre a nastavila je (iako priznajem da mi sada u ovome puno pomaže i da suosjeća sa mnom i da to ne bi ponovila).

Ukratko, kako se bliži naš susret, osjećam se prestravljeno i ljuto, konfuzno i grozno - hoće li jedno dugo i kvalitetno prijateljstvo "pasti" zbog glupe večeri? Hoćemo li ikada više imati isti odnos? Hoću li moći pričati s njim i ostaviti po strani slike u kojima on ljubi moju ženi i da ne idem dalje u detalje....?

Ovo je apsolutno najmanje "poetičan" od svih mojih postova, ali nije to ni takvo čudo.... Isitna, kad pogledam kaj sam sve napisao, imam dojam da će većina ljudi pomisliti "Kako zajeban i kompliciran život ovaj čovjek ima? U kakve li se sve gluposti on upušta, pa se onda čudi?!" I vjerojatno će imati pravo, barem djelomice... Iako, još prije malo više od godinu dana bio sam normalan muž s brakom u kojem je dakako bilo problema i sukoba, ali uz puno razgovora uglavnom smo vodili život pun ljubavi i spremnosti na oprost.... Ili...?

Kralj tuge

Kako se postaje kralj tuge?
Treba li ti nečija pomoć u tome?
Moraju li vjetrovi šibati, a morski valovi divljati
tako kao da si jedino preostalo ljudsko biće na čitavom svijetu?
Ili se to postaje tek kad ti duh osiromaši toliko
da tI preostaje samo zauzeti neko prijestolje kojega nitko drugi neće?

A možda je sasvim dovoljno biti svjestan
da u podrumu vlastitoga “ja” neki zloduh sumnje sprejem ispisuje grafit
“Možda te ona više ne voli!”

Vratio sam se s mora... Nije bio odmor, više na rad profesionalnom usavršavanju.. A odvijao se u drvenoj kolibi, bez telefona i Interneta, bez ljudskog bića u blizini.... Vratio sam se jučer, dočekan uglavnom hladno, a večer okončano sukobom jer sam je pitao kako joj je bilo bez mene... Popizdila jer je u mojem glasu očekivala nekakav poseban odgovor.... I ima pravo, barem utoliko što tražim nekakvu naznaku da joj još barem malo stalo do mene.... A to je naravno potpuno izbacuje iz takta....

Zato evo malo mojih žvrljotina nastalih na mjestu susreta kamena, mora i mojih nesuvislih i cendravih misli....

More zimi…

Ostavljen vlastitom odlukom u samoći na otoku …
Preostaju mi rad i vlastita pitanja.
Odgovora nema
Odgovori su skriveni u pitanjima tako da se pitam
jesu li pitanja uopće pitanja?
U nedostatku odgovora,
nude se prolazni surogati… cigareta, maštanje o preljubu, zaborav…

A more je ravnodušno
ma koliko ljudi pjevali o njemu…
Tek se povremeno udruži s vjetrom da me podsjeti na ništavnost mojih dvojbi i sumnji…
Ali budući sam tako malen, one mi se još uvijek čine ogromne

Možda nije fer ali prije nego mi dođe inspiracija da napišem nešto o svojim vlastitim "lutanjima", nekako mi ova depra koja me pere ovih par dana stalno vraća na onu situaciju u kojoj me žena (prvi puta) prevarila...
To make a long story short, nije me pokosilo to što mi je lagala kad ju je kolega s posla nekoliko puta u mjesec dana zvao kasno navečer, nije me rasturilo kad mi je lagala o tome gdje je bila nekoliko večeri, nije me uništilo niti kada je zatajila ljubljenje u pripitom stanju, ostao sam na nogama i kad sam je uhvatio u nekoliko od tih laži i kad mi je pričala da je prekinula komunikaciju s njim (a nije), ali ono gdje sam se skršio bio je trenutak kad sam joj u mobitelu našao poruku u kojoj mu kaže nešto tipa: Fali mi cuge, trave i zraka. Spasi me nekim svojim stihom, molim te." Osjećaj je bio ekvivalentan dojmu kojeg zreli paradajz ima kad ga pregazi cipela nesmotrenog stokilaša. Naime, ja sam nju upoznao, zaveo i osvojio upravo kroz književnost, poeziju i vlastite stihove... I sad, nakon devet godina braka ona vapi za polupismenim stihovima nekog četrdesetpetogodišnjaka koji ne zna kaj bi doma, koji ne razumije svoju ženu i iz očaja loče kao tri Zagorca, koji "neću" piše "neču" i uspoređuje moju ženu sa svjetlošću svojeg života.... Hej! Hej! Kaj se tu događa?!?!? Zbog njega je ona danima slušala Ne daj se Ines? Zbog njega sam ja postao vlastiti samounajmljeni privatni detektiv-njuškalo? Dogurao do uzvišenog servisa za čuvanje djece dok se ona druška s propalim prepričavateljima vulgarnosti koje ne može razumjeti nitko tko par mjeseci nije radio u nekoj socijalističkoj firmi gdje nitko ne može ništa raditi ako ni zbog čega drugoga onda već zbog puke činjenice da im ogovaranje i tračanje oduzima i više od 100% raspoložive energije i vremena....
However, ta je epizoda iza mene... Nikada nisam doznao kaj je sve bilo između njih... Taj jedan sms mi je bio sasvim dovoljan. Skoro smo se razišli tada, ali ostali smo zajedno... Preživjeli taj brodolom, ali more je ostalo nemirno... Ovih dana brod nam se ponovno opako ljulja i zato sam nekako morao izbaciti iz sebe gorku uspomenu na te dane... O mojim vlastitim sranjima, uskoro... Obećajem!

Umjesto da se bacim na razradu teme koju sam najavio, očito ću jutros morati krenuti zaobilazno.... Naime, jučer navečer nakon dolaska s posla (oko 8 otprilike), točnije 5 do 8 jer je moja draga, zovimo je fiktivnim imenom Zajebano-depresivna-seksualnovrućehladno-opičena-draga (u daljem tekstu: ZDVHOD) rekla da obavezno dođem do 8 jer ona hoće gledati film, pa da ja preuzmem klince. Budem, rekao sam ja poslušno i kooperativno u maniri "ja sam dobar muž koji odrađuje sve svoje obaveze". E sad, ovo u navodnicima zvuči kao preseratorska fora, ali u osnovi ja veći dio svojeg bračnog života provodim upravo u toj ulozi i to podosta komotno se osjećajući u njoj. Ili barem je tako bilo donedavno.
No da ne brzam i ne radim nepotrebne digresije - dođem ja tako doma, razdragano (koliko se to već može nakon 12-satnog kulučenja) pozdravim klince, pogledam kaj je svaki od njih razbacao, nacrtao, pogazio i tome slično u proteklih nekoliko sati, saslušam izvještaje o tome čiji je prijatelj/ica toga dana donio Ninja kornjaču ili Barbiku u vrtić i otputim se prema nekakvom obliku večere... Mrtav gladan, dakako. U tome mi se pridruži sin dok mlada gospodična odluta do ZDVHOD koja opčinjeno sjeda preda TV.... Tu nastaje problem.... Naime, deal je da ja njih dvoje trebam još otuširati prije spavanja što ne bi bilo nimalo problematično - to je dapače rutina (koja izgleda otprilike ovako: najprije 10 minuta nagovoranja, natezanja, blackmailinga svih vrsta, a onda ultimativnih naredbi i naprezanja glasnica s mogućim fizičkim odvlačenjem u kupaonicu, potom čekanje i poticanje istih tih dvoje da se skinu, ubace veš u košaru i popišaju se, popraćeno uz enormnu količinu pritužbi, svađanja i izrugivanja, da bi se konačno došlo do samog Čina - sapunanje, ispiranje i umatanje. Tek tada slijedi najzabavniji dio zvan: Mission impossible: Oblačenje! No o detaljima tog pustolovno-frustrirajućeg poduhvata neću sada jer to ionako zna svaki roditelj, a oni koji to nisu bolje da i ne saznaju unaprijed!) However, moje večeranje je očito trajalo svemirski predugo (cca. 8 minuta) jer je mlada gospodična (dakle, moja 3-godišnja kćer) počela cendrati i kenjkati pod nosom moje ZDVHOD da se njoj spava i da neće na tuširanje. Tu je ZDVHOD puknuo film i krenula je rafalna paljba: da zakaj ja toliko dugo jedem, da zakaj nisam odmah krenuo ih tuširati, da ona cijeli dan čeka taj film, da kad mislim promijeniti žarulju koja je jutros pregorila......
Možda vas zanima epilog? Ništa zanimljivo i ništa nepredvidivo - hitio sam ostatak večere u smeće jer mi je prisjeo, pokupio oboje djece, obavio gore opisani postupak (istini za volju uz manje prosvjeda no što to obično biva), pospremio kćer na spavanje, odigrao sa sinom dvije partije Memoryja, pospremio njega na spavanje, stavio suđe na pranje, sjeo za kompjuter i odradio još sat i pol "fuša", izašao van u dvorište u pidžami, zapalio pola cigarete (inače to mi je valjda četvrta cigareta u životu, ako ne računam povremenu travu i shit) i vratio se u sobu, te ušao u krevet gdje je ZDVHOD već spavala. U vremenu između erupcije i tog trenutka izmijenili smo valjda sve skupa jedno 6 rečenica, više-manje informativnoga karaktera.
Mislim da više neću tako često opisivati ovakve crtice iz svog života - em je naporno, em može biti i drugima dosadno - ali nekako mi se učinilo prikladno kao ilustracija moje trenutne situacije. Zapravo, čini mi se da bih radije bilježio svoja unutarnje previranja izazvana ovakvim razvojem događaja u mojem braku.... Ali o tom potom.... Posao me čeka....

Dakle, tu smo....
Nakon nekoliko posve nasumičnih pomisli da bi ovako nešto mogao napraviti kao oblik (samo)terapije iliti promišljanja o vlastitim postupcima koji su mi još prije par godina bili prisutni tek u skrivenim snovima, sada, podosta nenadano odlučujem da ću svoje unutarnje refleksije i dvojbe podijeliti s nekim tko se ovdje zatekne... Bude li takvih, naravno!

Prije nego krenem, samo kratak rezime situacije: oženjen sam već nekih desetak godina, imam dvoje djece i u proteklih godina dana sam imao nekoliko iskustava tijekom kojih sam prevario svoju ženu... Postojali su različiti razlozi i psihički otponci koji su me na to naveli, i nekako se nadam da ću kroz pisanje ovdje možda razumjeti ili barem doprijeti do nekih od njih....

Isto tako, tijekom te godine podosta sam komunicirao s osobama na Smokvi i Iskrici, pa bih volio reći pokoju o tom čudnom svijetu... Neću reći ništa novo ako ustvrdim da cyberprostor nudi neku krajnje bizarnu dimenziju ljudskih odnosa i odnošaja u kojoj je toliko toga moguće, ali počesto toliko malo toga bude realizirano.... Zanima me kako je bilo vama, kakva ste imali iskustva, ili još više, kaj mislite o onome što vam se tamo dogodilo.... Kad zavirite u sebe, jeste li zadovoljni sobom, zgroženi, zbunjeni ili još više znatiželjni?

Dosta za prvi put! Bilo bi zabavno čuti neka pitanja ili komentare. Mislite li da ima smisla pisati o ovako nečemu? Vjerojatno nisam ni prvi ni zadnji, ali premalo sam surfao po blogovima da bih to preciznije znao....